Usponi i padovi

"Zovem se Patrick Kilgallon. Porijeklom sam iz okruga Mayo u zapadnoj Irskoj, ali živim u Dublinu i imam 73 godine."

Zovem se Patrick Kilgallon. Porijeklom sam iz okruga Mayo u zapadnoj Irskoj, ali živim u Dublinu i imam 73 godine. Kronična limfocitna leukemija (KLL) prvi mi je puta dijagnosticirana 2002. tijekom rutinskog pregleda kolesterola kada me liječnik nazvao i rekao da ima loše vijesti.

Iako su u vrijeme dijagnoze simptomi bili blagi, cijeli sam se život teško borio protiv prehlada i gripe. KLL mi nije bio nepoznat jer ga je imala i moja sestra koja je preminula 2005. godine. Ipak, nisam znao puno o toj bolesti osim da se radi o raku krvi. Prema obiteljskoj priči o smrti moje bake, uvjeren sam da je i ona imala leukemiju, ali joj bolest nije bila dijagnosticirana u 1920-ima. Nakon dijagnoze upućen sam hematologu koji je rekao da možda nikada neću trebati terapiju i da mogu normalno živjeti, ali da me moraju nadzirati i raditi krvne pretrage svakih šest mjeseci.

Nastavio sam raditi, ali sam prešao na manje stresan posao taksista. Nisam nikome rekao da imam leukemiju jer nisam htio da me zovu i ispituju o mom stanju. Znam da sam tako možda otežao situaciju svojoj obitelji, ali to je bio moj način da ne dopustim bolesti da previše utječe na moj život. Liječnici su mi rekli da im se moram javiti ako primijetim bilo kakve promjene svog stanja, primjerice oticanje limfnih čvorova. Ti su simptomi počeli 2004. godine. Imao sam veliku kvrgu ispod ruke, limfni čvorovi bili su mi povećani, a promjene su se vidjele i u rezultatima rutinskih krvnih pretraga. Posljedica tih promjena bila je prva terapija tabletama za kemoterapiju.

To se ponovilo 2005. godine kada su se limfni čvorovi i nalazi krvi promijenili pa sam dobio još jednu terapiju tabletama. Godine 2006. rak krvi postao je puno agresivniji. Vrat mi je natekao toliko da mi je supruga nježno rekla da izgledam kao Fred Kremenko jer mi je vrat bio jednake širine kao i lice – nije bilo nikakve razlike među njima! Nisam mogao raditi, a i drugi su primijetili pogoršanje mog stanja. Dobio sam intravensku kemoterapiju koja je trajala oko šest mjeseci u ciklusima od po tri tjedna u bolnici. Tijekom liječenja bio sam umoran i imao sam proljev. Ipak, najvažnije je da je terapija uspjela i da je nakon nje bolest bila u remisiji pet godina. Tijekom tih pet godina bio sam sasvim dobro i nisam popio ni jednu tabletu.

Nažalost, KLL se vratio 2012. godine iako sam se osjećao snažno i dobro. Na redovnim krvnim pretragama liječnik je primijetio promjenu u krvnim stanicama, imao sam previše limfocita. Također se razvila komplikacija koja se zove delecija P53 što je značilo da možda neću dobro reagirati na kemoterapiju. Liječnik mi je rekao da postoji novo kliničko ispitivanje i pitao me želim li sudjelovati jer je mislio da je to najbolja opcija za mene, pa sam pristao sudjelovati. Međutim u okviru ispitivanja nisam primio novu terapiju, nego standardnu na koju nisam dobro reagirao. Zdravstveno stanje mi se pogoršalo i uzrokovalo blagi srčani udar. Na kardiološkom je pregledu utvrđeno da imam nekoliko blokada na srcu, pa su mi ugrađena tri stenta.

Simptomi su se znatno pogoršali u 2013. godini. Gubio sam na težini, limfni čvorovi bili su mi povećani i bio sam jako blijed, gotovo siv. Ovog je puta liječenje bilo teško. Liječnici su pokušali s nekoliko različitih kemoterapija, ali mi se stanje samo pogoršavalo. U tom je trenutku moje zdravlje bilo u jako lošem stanju. Imao sam jak proljev, strašna noćna znojenja, nisam mogao spavati, jesti ni hodati. Moja je supruga rekla da se „polagano topim” jer sam toliko izgubio na kilaži. U siječnju 2014. godine liječnik mi je rekao da je KLL kod mene u uznapredovalom stadiju i dao mi još 12 tjedana života. Na svu sreću, zahvaljujući poboljšanjima uočenima na bolesnicima koji su primali drugu vrstu liječenja u spomenutom kliničkom istraživanju, prebacili su me na tu terapiju.

Nakon toga simptomi su se brzo povukli i po prvi puta u godini dana počeo sam dobivati na težini. Još sam i danas na toj terapiji i živim ispunjeno i sretno sa svojom suprugom. Nedavno sam morao prestati s terapijom zbog manje operacije, pa su se simptomi KLL-a brzo vratili, tako da znam da je bolest još prisutna i da ću biti na terapiji do kraja života. Prošao sam putovanje puno uspona i padova, a ono što je ostalo nepromijenjeno bila je potpora moje supruge. Morao sam razviti jaku mentalnu stabilnost u borbi protiv KLL-a, a u tome mi je pomoglo što sam ostao aktivan i maksimalno se držao svoje uobičajene rutine.