Priča gospodina Petra

Dragi prijatelji, tražili su me da opišem svoju priču, koja sada traje 12 godina.

Oduvijek sam jako aktivan. U mladosti sam se bavio sportom i svime što se moglo raditi van kuće; a s 15 godina sve je zamijenila glazba te sam počeo svirati bubnjeve. Svirao sam u limenoj puhačkom orkestru, dance bendu, rock bendu - bilo mi je svejedno, glavno da sam mogao svirati, ponekad i sedam dana u tjednu. Zatim sam dobio posao voditelja gradilišta, koji mi se također sviđao jer sam mogao vidjeti plodove svoga rada. Nisam imao vremena biti bolestan. Kada bih imao gripu, pregrmio bih je u nedjelju i vratio se na posao sljedeći ponedjeljak. Kada mi je zaista bilo loše, otišao bih liječniku poznaniku; on bi mi prepisao antibiotike, za tjedan dana napravio test sedimentacije i rekao da je u odnosu na moje stare nalaze ona oduvijek u gornjem rangu i da je sve u redu. Problemi su vjerojatno djelomice i zbog toga nastali.

Priča je počela vrlo jednostavno u rujnu 2004. Hodao sam, krivo stao, pao i nisam se mogao pomaknuti. Osjetio sam užasnu bol u zdjelici. Isprva sam mislio da je riječ o pomaknutom međukralježnom disku, s kojim sam imao probleme godinama, no da je ovoga puta situacija ozbiljnija. Nakon što su me odvezli u bolnicu, u ortopedskoj klinici u Rychnovu nad Kněžnou otkrili su da imam višestruki prijelom zdjelične kosti i kuka. Zbog načina na koji je došlo do loma, uzeli su uzorke i poslali ih na histološke pretrage, a one su polučile neugodne rezultate. Bolesniku je dijagnosticiran multipli mijelom. Nikada neću zaboraviti trenutak kada me je glavni liječnik posjetio u bolničkoj sobi. On mi je bio prijatelj pa je donio neki vinjak i rekao: "Nije dobro". Najprije ne razumiješ besmislice koje ti prijatelj priča, no vrlo se brzo otrijezniš, čak i nakon vinjaka. Zašto baš JA; imam samo 46 godina; koliko će dugo trajati – otac mi je umro od raka gušterače s 52 godine i godina dana dok je umirao bila je okrutna za njegove najbliže i za njega. Imao sam puno takvih misli, a neke su bile i prilično lude.

Najveća se promjena dogodila kada su me premjestili u Klinički bolnički centar u Hradec Králové, gdje su mi liječnici objasnili što se dogodilo te su od samog početka bili vrlo iskreni prema meni. Saznao sam da imam sreće jer da se ista stvar dogodila prije dvije godine ne bi znali što sa mnom učiniti. No u međuvremenu je znanost napredovala i imao sam šansu. Nakon prvotnog šoka počinjete vrtjeti film i istraživati što je moglo poći po zlu. Najprije, što sam propustio ili napravio krivo. No tada sam krenuo u drugom smjeru i shvatio da nisam protratio život, da sam postigao štošta, osnovao tvrtku, zabavljao se i živio život. Imam sjajnu ženu, djecu, obitelj i brojne prijatelje. Tada sam shvatio da se moram boriti i vjerovati. Vjerovati u sebe i poglavito u druge, koji se brinu o meni i navijaju za mene. To je taj početni trenutak kada shvatite da ne želite napustiti ovaj predivan svijet.

Moje liječenje trebalo je podijeliti u dvije faze. U prvoj je fazi multipli mijelom najprije trebalo stabilizirati. Ako to uspije, za najmanje godinu dana mogao sam pristupiti drugoj fazi – rekonstrukciji zdjelice i kuka. To je značilo da ću boraviti u krevetu najmanje godinu dana, s nogom na povišenom dok ona slobodno visi s nosača, pa se ne bi uopće mogao micati. Imao sam i još uvijek imam sreće što radim sa stručnjacima koji me liječe. Prvi ciklus kemoterapije primio sam u listopadu 2004., bez komplikacija. Nagrada mi je bila odlazak kući za Božić. Ležao sam na podesivom bolničkom krevetu, no bio sam sretan što sam kod kuće. Posebno zbog toga što mi je 30 prijatelja na Badnjak došlo pjevati božićne pjesme. Nakon toga prošao sam postupak razdvajanja i autolognog presađivanja krvotvornih matičnih stanica. I opet je isprve uspjelo. Tada sam psihološki bio toliko dobro da sam čak kupio automobil s automatskim mjenjačem i ponovno počeo uživati u životu i biti samostalan. Primio sam štake u ruke i bio sretan što je najgori dio završio. 

Drugu fazu terapije primio sam 14 mjeseci kasnije u Kliničkom bolničkom centru Na Bulovce u Pragu. Operacija je bila još jedno nadrealno iskustvo, jer sam bio pod lumbalnom anestezijom pa sam gotovo četiri sata razgovarao s kirurgom i slušao lijepu glazbu. A rezultat? Još jednom uspjeh. Zatim je uslijedila potraga za pronalaskom odgovarajućeg liječenja u toplicama. Sve je do zadnjeg dana dobro proteklo, i sam dan kad su me primili, sve dok nisu saznali da bolujem od multiplog mijeloma. Svi su rekli da nisu opremljeni za takve bolesnike. Na kraju su toplice u Třeboňu preuzele „rizik“ te su njihov pristup, rehabilitacija i rezultati bili odlični. Jedino za čime žalim jest činjenica da mi je moglo biti i bolje da sam ih pronašao šest mjeseci ranije. Zatim sam počeo primati terapiju održavanja i od 2012. rak je u remisiji. Živim koliko je to moguće „normalno“. Vratio sam se poslu u svojoj tvrtki, ljetnikovcu, berbi gljiva i svojoj omiljenoj glazbi, čak i skijanju. Uživam u svojoj obitelji, unucima i živim „punim plućima“.

Odjednom se čini da moja priča ima sretan završetak, no moramo se vratiti početku. Mijelom, kao i bilo koja druga zloćudna, neizlječiva bolest, razorit će vam život htjeli vi to ili ne. Odjednom shvatite da vašim životom upravlja netko drugi, počnete vrednovati druge stvari, promijeni vam se pogled na svijet, shvatite da je vrijeme vrlo relativan koncept. 
Saznat ćete kako se ljudi oko vas žele boriti na vašoj strani protiv nadmoćnog protivnika. Ponajprije su to vaša žena, djeca, obitelj, prijatelji, kolege... Toliko je sati, kilometara i mentalne energije uloženo u vas. Ponekad je prostor oko moga kreveta nalikovao karnevalu. Posjetitelj za posjetiteljem. Pa sjajan tim liječnika, medicinskih sestara i cjelokupnog osoblja u klinici. To je sav doping koji mi je bio potreban. Prvo i osnovno uvjerio sam se da imamo jedan od najboljih sustava zdravstvene skrbi na svijetu, kao i liječnike koji su najbolji u područjima za koja su se specijalizirali i njihovi se napori laiku čine gotovo nadljudskima.

S druge strane tu si ti. Vidio sam ljude koji su odustali na samom početku kao i one koji jednostavno nisu uspjeli. Vidio sam ljude koji su htjeli odustati, no onda je netko s njima razgovarao pa su se predomislili i sad su još uvijek tu. Ja sam odabrao drugi put; odabrao sam da neću odustati i da ću biti uspješan. No za to je potrebna i sreća, kao što sam ranije rekao. Shvatio sam da se moramo brinuti za svoje zdravlje i zdravstveno stanje, a ako postoji problem, treba se njime pozabaviti i ne bojati se postavljati pitanja. I ako znate da razgovarate sa stručnjakom, vjerujte mu. Ne želim se usredotočiti na svoja ograničenja, no shvaćam da više nisam trkač na duge staze. I stoga je moj savjet jednostavan: koliko god dugo možete bavite se onime što volite i onime što vama i vašim bližnjima donosi užitak, pa tako nećete imati vremena za našeg „prijatelja“ zvanog multipli mijelom. I za kraj htio bih zahvaliti svima koji su imali neku ulogu, bez obzira koliko veliku, u ovoj priči. Bez njih ne bi ni bilo priče.