Imala sam puno sreće u životu

"Kada sam po prvi puta saznala da sam bolesna, mislila sam da je to kraj moga života. Za mene je to bila smrtna osuda."

Često sam bila prehlađena. Moja se obiteljska liječnica zabrinula i odlučila napraviti krvne pretrage koje su pokazale vrlo visoke razine bijelih krvnih stanica.

Tako je, počelo je novo poglavlje mog života. Sada kada o tome razmišljam, mislim da sam imala puno sreće.
Neobično je kada to kaže osoba koja već 10 godina ima kroničnu leukemiju...
Bolest je bila skriveni blagoslov. Uvijek sam imala puno sreće u životu. I sada kao i onda netko se brine o meni, imam svog anđela čuvara. Imala sam sreće što sam upoznala vrhunske liječnike, to je bilo vrlo važno. Izvanredna se liječnica brinula za mene od samog početka bolesti. Osim toga, bio sam prikladna kandidatkinja za novu vrstu liječenja i dosad je terapija uspješna. Uz to, moj me je suprug cijelo vrijeme podržavao. Ipak, da ste mi prije deset godina rekli da ću ovako govoriti, ne bih vam vjerovala. Kada sam po prvi puta saznala da sam bolesna, mislila sam da je to kraj moga života. Za mene je to bila smrtna osuda. Jednom sam čak sanjala vlastiti pogreb. Mislila sam da ću uskoro umrijeti. Osim što sam bila prestravljena, sramila sam se svoje dijagnoze.

Ne, dapače. Već tako dugo živim s leukemijom. Nisam sigurna da su to prave riječi, ali moje mi je stanje postalo sasvim normalno. Postalo je dio moje svakodnevice u toj mjeri da ponekad ni ne mislim na njega. Nisam očekivala da ću se osjećati toliko dobro. Čak sam i liječenje prilično dobro podnijela. Počela sam s kemoterapijom ubrzo nakon dijagnoze: pet terapija pet dana u mjesecu. Išla sam u bolnicu, primila intravenoznu infuziju i vratila se kući. Prvih sam dana bila umorna. Ipak, nije mi ispala kosa i nisam povraćala tijekom kemoterapije.

Bolest. To je bilo zato što nisam imala nuspojava tijekom terapije. No opet ponavljam, moj je anđeo čuvar bdio nada mnom jer se pokazalo da se bolest povukla takoreći u pravo vrijeme. Ukazala se prilika za uvođenje nove vrste liječenja i to baš u mom mjestu Ciechanówu. Bila sam prva bolesnica koja je primila tu terapiju, na što me moj liječnik još uvijek podsjeća. Kad sam došla u bolnicu na prvu intravensku infuziju, osjećala sam se kao kraljica. Svi su me liječnici došli vidjeti. Liječenje sam malo teže podnijela, ali su se rezultati pretraga vratili u normalu nakon šest terapija. Mogla sam nastaviti sa svojim životom. Nekoliko je godina sve bilo uredno. Prije dvije godine nalazi krvi pokazali su da se bolest opet pogoršava. I taj sam put imala sreće.

Ovaj sam put osim pretraga krvi i koštane srži napravila i genetska testiranja. Liječnica mi je rekla da imam deleciju TP53 za koju su prognoze bile loše. To se ipak pokazalo dobrom vijesti. Ispostavilo se da mogu primiti još jednu novu terapiju posebno namijenjenu mojoj vrsti leukemije. Moja liječnica ni ovaj puta nije gubila vrijeme. Saznala je za tu novu terapiju koja se provodi u Varšavi i poslala moje nalaze u Institut za hematologiju. Nadala se da ću biti dobra kandidatkinja za tu terapiju. Pozvali su me na nekoliko pretraga u Varšavu nakon čega sam čekala konačnu odluku. Nakon nekoliko tjedana poslali su mi pozitivan odgovor. Opet sam imala sreće jer su mi kasnije rekli da sam bila zadnja ili predzadnja osoba koja se kvalificirala za taj program i primila terapiju.

Novo liječenje dalo mi je nadu. Shvaćam da mogu živjeti s ovim stanjem. Sada već živim s njim 10 godina i nadam se da ću živjeti još barem toliko. Sada na to gledam kao na kronično stanje. Neki ljudi imaju dijabetes, drugi astmu, a ja imam kroničnu leukemiju. Želim reći svim tim ljudima da bolest nije kraj svijeta. Može se živjeti s bolešću poput moje. Prihvatila sam svoje stanje kao nešto sasvim normalno. Postalo je dio moje svakodnevice u toj mjeri da ponekad ni ne mislim na njega."